Koja je Vaša prva asocijacija na riječi bosanska kuhinja?

Nisam odrasla u porodici koja je pretjerano držala do tradicije, pa mi je prva asocijacija na bosansku kuhinju zapravo kuhinja moje nane, očeve majke. Sjećam se da je njena kuća mirisala kao nijedna druga i ne mogu da se sjetim da sam ikada kao dijete došla, a da se na kraju šporeta na drva, nije nešto krčkalo. Ona je bila od onih žena koje jako rano ustaju, pospremaju kuću, spremaju šta će se jesti za cijeli dan. U njenoj kući su čak i jaja, ispečena u teškoj željeznoj tavi, mirisala na tradiciju. U toj prostoriji u kojoj se kuhalo se i sjedilo, bio je veliki kauč i mali sto. Ona je tu prostoriju zvala kuhinja iako je ona, realno, bila i kuhinja i trpezarija i dnevni boravak. Meni je bilo najdraže sjediti pored tog šporeta, umakati domaći kruh u jelo i dobacivati pomalo debeloj sivoj mački koja je živjela s njom. 

Koje tradicinalno jelo Vas najviše podsjeća na djetinjstvo?

Bosanski lonac, definitivno. Ali onaj koji se krčka pola dana u zemljanom loncu. Bez lažne skromnosti, odlična sam kuharica, kupila sam čak i zemljano posuđe, raznih oblika i dimenzija, ali mi se taj bosanski lonac nekako „otima“. Nije da ne bude dobar, ponekad čak i odličan, ali ne miriše kao nekad. Ne znam zašto, a sve, baš kao što kaže onaj divni dječak u reklami, uradim kako treba. Ne znam da li sutlijaš spada u tradicionalne slastice, ali jako me podsjeća na djetinjstvo. U našoj kući se nije sipao u zdjelice kako to radimo danas, već se sipao u duboke tanjire i tako hladio. Slatka kora koja se uhvati preko je bila toliko neodoljiva da sam više nego jednom zbog toga dobila po prstima. I mojoj djeci, mada su već odrasla, baš je ćejf umočiti prste u sutlijaš i pokupiti slatku koru. 

Da li se u Vašoj porodici još uvijek prave tradicionalna jela bosanske kuhinje?

Naravno. Kako rekoh, ne bih da se hvalim, ali moram J . Odlično kuham, jako volim kuhati i nikada mi kuhanje nije bilo teret niti sam na to gledala kao na neku tešku i dosadnu obavezu. Ponekad mi je teško smisliti šta ću kuhati jer pokušavam organizirati život tako da jedemo svježe skuhano svaki dan i da se hrana ne podgrijava. Uvijek spremam količine dovoljne za jedan obrok. Kako su tradicionalna bosanska jela uglavnom prilično zahtjevna, kako po pitanju uloženog truda, tako i po pitanju vremena koje je potrebno za pripremu, ne mogu reći da su nam svakodnevno na meniju, ali jesu zasigurno jednom ili dva puta sedmično.

Da li ste Vi spremali tradicionalno jelo bosanske kuhinje? Ako jeste, opišite nam kako je to izgledalo.

Imam sreću, pa je vrlo malo jela koje moja porodica ne jede. U kući nikada ne kuhamo zelene mahune, đuveč i sogan dolmu. Ovo zadnje zato što ne znam, a i ne volim. Porodica voli, pa se jako raduju kad odemo u goste kod rodbine koja to zna spremiti da se počaste. Mada, možda bih ja to i pokušala, ali uvijek se sjetim moje svekrve, koja je bila sjajna kuharica i jako duhovita žena. Uvijek mi je govorila: Nikad ne pokazuj da nešto znaš ili bar odugovlači. Više će se radovati kad misle da si se namučila i posebno trudila. Eh, tako ja odugovlačim sa sogan dolmom. 

Jako volimo sarmu, ali priznajemo samo sarmu od kiselog kupusa. Ne zovem sarmom ove sa raštikom, slatkim kupusom ili, i toga ima u zadnje vrijeme, keljom. Topa nam je jako draga, a zanimljivo je da sam za topu prvi put čula prije dvadeset godina kada sam se doselila u Sarajevo. Rođena sam Jajčanka i to se nije jelo u mom kraju.  Filovane paprike pravim kad je muž neraspoložen ili na mene ljut, odmah se odljuti. Valjda je istina ona stara da ljubav ide kroz želudac. Jako volimo pite i tu malo varam, pa zbog hroničnog nedostatka vremena, često kupujem gotove jufke. I da se ne zaboravim pohvaliti, možete provjeriti kod naših prijatelja, pravim najbolju baklavu u svemiru. J Za večeru, kada sam lijena za nešto kompliciranije, volim spremiti kljukušu, odnosno neku od verzija kljukuše jer, kao što znate, u našoj zemlji kada tražite kljukušu, potpuno različito jelo ćete dobiti u Stocu, Sarajevu, Jajcu ili Velikoj Kladuši. Mi volimo sve kljukuše, uštipke i uopće sva jela od tijesta. 

Jako mi je žao, tu sam zakazala, što nisam djecu naučila da kuhaju. Mlađa ima taj osjećaj, malo joj nedostaje prakse, a kada je starija u pitanju, sretni smo kada nam čaj napravi, a ne posoli ga.

Koliko je  po Vama značajno njegovati tradiciju i čuvati običaje naše zemlje?

Jako je važno, to je lična karta jedne zemlje, nešto po čemu vas prepoznaju na bilo kojoj tački ove naše divne, lude planete. Kada spomenete pizzu, gotovo svaki čovjek, bez obzira da li živi u Meksiku, Južnoafričkoj Republici ili Japanu, povezat će je s Italijom, koja je od jednoga, uvjetno rečeno, sirotinjskog jela jer prvobitno pizza to jeste bila (šaka brašna s vodom i malo soli, razvaljati i staviti preko čega u kući ima), uspjela napraviti jedan od najprepoznatljivijih svjetskih brandova, bar kada je hrana u pitanju. Gulaš i paprikaš su uvijek mađarski, svi ostali su samo varijacije na temu. Bosanska kuhinja se mijenjala pod raznim utjecajima, ali je ipak zadržala neki, ja bih ga nazvala štih, koji nemaju slične kuhinje. Burek, čak i po nazivu, jeste turski, ali se turski i bosanski burek jako razlikuju, pri čemu ne mislim na burek od sira J . Vjerujem da je važno zaštititi neka jela i običaje i u međunarodnim okvirima, ali ih štititi i tako što ćemo o njima govoriti, što ćemo mlade ljude učiti da je njihova tradicija i to koliko znaju o njoj, zapravo njihovo ogledalo, ono što oni zaista jesu.